Je li ljubav isto što i čežnja? Tragamo li za ljubavlju tragajući zapravo za nedostatkom samog sebe? Mislimo li da nam druga osoba može popuniti nedostatke u nama samima ili, bolje rečeno, mislimo li da nam druga osoba može kompenzirati ono što čeznutljivo snivamo da bismo i mi trebali biti…

Nitko ne daje ono čega nema

Definicija ljubavi ima more. Svaka na svoj način opisuje tu pokretačku energiju, smisao, stanje… Ponekad u profanom svijetu sigurno iskrivljavamo iskonsku definiciju, stanje, bitak… Jesu li izjave u stilu “kako zračiš tako i privlačiš” malo prenadobudne ako ustvrdimo da ne zračimo uvijek ljubav, a očekujemo je gotovo i uvijek natrag… Svatko joj teži, svatko voli pažnju, svatko je iščekuje, svatko je priziva, no je li katkad iskazivanje ljubavi samo čežnja za ljubavlju koja je daleko od ljubavi same…

Izreka “Sličan se sličnom raduje” vrijedi gotovo uvijek, ali i u tome kao i u svemu postoji iznimka od pravila. Izgubljene duše znaju pronaći iznimno pozitivne duše da bi napokon unijeli nešto svjetla u svoju iskrivljenu percepciju života te naučili lekciju, što u konačnici svi i radimo – jer život je škola.. Njihova namjera nije nužno loša, ali nije ni škorpion htio ubosti žabu pa ju je nakraju ipak ubo, jer je to ono što jedino i zna…

Čežnja može biti prekrivena jakim naletom neobjašnjive emocije, strasti koja ima i pokretačku i rušilačku energiju u istom vremenu… I prostoru… Uostalom, što nam i ostaje nego vrijeme i prostor… Šaka suza i vrića smija

Voljeti se ne može naučiti zato što voljeti ne znači primati nego davati. Kako bismo bezuvjetno nešto davali, moramo naučiti ljubavnu igru i njene odnose, a da se ne pitamo što ja imam od toga. Dijeljenje, briga, bliskost, razumijevanje, iskrenost neki su okviri unutar kojih ta ljubavna igra mora postaviti zdrave temelje na kojima dalje možemo graditi… Strasti mora biti, ali konstruktivne, u kojoj nema mjesta onim nižim i ispraznim strastima kakve su ispraznost, ljubomora, zavist, bijes, predrasude, pretjerane kritike, licemjerstvo, obmane…

U potrazi za ljubavlju teško nam samo intelekt može dati odgovore. Ona je spontana i pronađe nas onda kada je najmanje očekujemo. Sve postavljene ideje o tome kako bi on ili ona trebao izgledati, stereotipi naučeni iz knjiga ili romantičnih filmova u tom trenutku kad nas prava Amorova strelica istinski pogodi trebali bi pasti u vodu… Ili u more…

Na silu joj pristupiti ne možemo, prava ljubav bježi od forsiranja bilo čega, od manipulacija raznih vrsta, svakako joj trebamo biti otvoreni, opušteni i cool… Ako je požurujemo, lako možemo dobiti bitku, no u konačnici ćemo izgubiti rat… Osim već spomenutih vremena i prostora, malo toga nam ostaje na raspolaganju. U tom ljubavnom sjedinjenju i vrijeme i prostor bit će pravi i uštimani filigranski poput najtočnijeg sata, sata koji ne možemo ni požurivati ni usporavati, koji možemo samo što spremnije dočekati kada se kazaljke vremena i prostora prekriže na istom ljubavnom putovanju dvoje ljubavnika. Ta povezanost treba se osjetiti duboko u duši, biti neobičnom, jedinstvenom, drukčijom, kada samo znaš da je to to, “ono nešto” što zapravo ni ne možeš objasniti… Jer ljubav samo jest.

Zaboravi jade, sve su to monade, nemoj vrime gubit provajmo se jubit…